STIV RIVS - STIVRIZ

STIVRIZ – STIV RIVS
Superheroj mog detinjstva!
Sedeo sam na terasi moje omiljene kafane, odmarao oči posmatrajući ozeleneli park, mezetio mladi sir uz piće, uživao u lepom danu i gledao svoja posla prisluškujući šta se govori oko mene. Pa naravno, uvek „odvojim“ uvo da čujem šta se priča okolo, između ostalog, zbog toga i idem u kafanu, da čujem lepog srpskog narodnog govora, po koju priču ili trač. Vremenom sam se osamio, postao sam samotnjak, udaljio sam se od ljudi i narodnog govora pa to loše utiče na moju i onako lošu literaturu.
Za susednim stolom, tri sredovečna muškarca evociraju uspomene iz mladosti i JNA. Sa setom se prisećaju kako su nekada bili mladi, lepi i jaki.
Čujem jednog od njih kako kaže:
- Bio sam jak kao Stiv Rivs!
Zazvonilo mi je to ime u srednjem uhu, eustahijeva truba je zatrubila za uzbunu! Ime mi se učinilo poznatim ali u trenutku nisam mogao da se setim otkud ga znam i kada sam ga prvi put čuo?!
Potegnuh za čašicom, isključih se iz prisluškivanja (deo oko JNA malo me je interesovao) te počeh da prebiram po sećanjima i frojdovskom nesvesnom.
Vratih se, mislima i sećanjima, u detinjstvo.
Tu obično pronađem odgovore za svoje stranputice i nedoumice.
Prisetim se slika i scena.
Čujem majku kako mi govori:
- Popi' mleko da budeš jak ko Stivriz.
Slušam dalje:
- Pojedi grašak da porasteš ko Stivriz!
Ja pojedem pa podignem ruku i stegnem pesnicu a ona mi opipava mišić i kaže:
- Vidiš!
Posle mi je bilo jasno, tada nisam znao, da majka ime Stiv Rivs izgovara Stivriz a da ja ne znam da je to čovek i glumac već mislim da je u pitanju neko natprirodno stvorenje i mitsko biće.
Sećam se da su i mnogi drugi iz okruženja ime slavnog glumca izgovarali pogrešno. Umesto Stiv Rivs – Stivriz!
Čujem:
- Imaš mišiće ko Stivriz – govori mi ujak u retkim posetama nama.
- Ti si Istočki Tarzan – kaže mi stariji brat.
- Niko ne sme da te dira, ti si Herkules – teši me tetka, uplakanog i od dece prebijenog.
Baba mi je recitovala junačku narodnu pesmu Marko Kraljević i Stivriz.
Dobro, ovo poslednje sam izmislio za potrebnu dinamiku priče i malo lošeg humora, ali, priznaćete, lepo zvuči.
Ali, svi gore pobrojani snagatori i mitovi imaju nešto zajedničko a to je da je Stiv Rivs glumio i Herkulesa i Tarzana. Pride i Sandokana te Spartaka. Na kraju i vestern junake. Nije glumio samo Marka Kraljevića.
Stiv Laster Rivs (Stephen Lester Reeves) se rodio u Montani 1926. godine a preminuo je u Kaliforniji 2000. godine. Bio je bodibilder i glumac. Američka nacionalna ikona, ratni heroj.
Mister Amerike postao je 1947. godine a Mister Univerzuma 1954. godine. Svetsku slavu potvrđuje na filmu, njegove filmske uloge su ga učinile planetarno prepoznatljivim.
Snimio je mnogo filmova, dosta od njih su bili i oni niskobudžetni, glumio je uglavnom heroje vične maču i borbi, istorijske i mitske ličnosti, skoro uvek u prvi plan pokazujući svoje telo u centru kadra. Mnogo je snimao u Evropi, tačnije u Italiji. Jedne godine je snimao i u Srbiji, u nekom selu blizu Stajićeva, gde ga je, kako kaže urbana legenda, u rvanju pobedio neki lokalac po imenu Brka iz Orlovata. Vele da je taj znao da postavi klečku te je nadmudrio snagatora.
Na vrhuncu svoje slave bio je jedan od najplaćenijih glumaca u Evropi. Uostalom, odbio je ulogu Džejmsa Bonda u filmu Doktor No (1962) upravo zbog malog honorara koji mu je bio ponuđen za tu ulogu.
Ulogu Samsona odbio je 1949. godine jer je traženo da za potrebe filma Samson i Dalila smrša nekoliko kilograma što on nije hteo. Umesto njega, partner Hedi Lamar u tom filmu bio je Viktor Matjur, takođe velika faca i zavodnik ženskih srdaca.
Iz gore navedenih redova može se zaključiti da je Stiv Rivs pored svoje muskula(to)rne građe imao u sebi i karakternih osobina vrednih pažnje. Držao je do sebe i svojih principa!
Govorilo se za njega da ima telo boga!
Bio je uzor i idol potonjim generacijama snagatora sa velikog filmskog platna. Arnold Švarceneger je govorio da su mu idoli i inspiracija u životu bili Stiv Rivs i Reg Park (1928-2007).
Kada se povukao iz glume (zbog povrede na snimanju) osnovao je svoju kompaniju, pisao je knjige i uzgajao konje. Do kraja života zalagao se za bodibilding bez steroida. Životni uzor mu je bio Džoni Vajsmiler (od Međe do Stajićeva nema ni sedamdeset kilometara a Orlovat je malo bliži).
Ali, ostavimo se njegove biografije i vratimo se ponovo u naša detinjstva (kolektivno nesvesno)!
Kako je to Stivriz postao ličnost za primer, merilo uspešnosti, sinonim za snagu o hrabrost, superheroj našeg vremena, pa i moj?!
Kada se proslavio ulogom Herkulesa i postao prepoznatljiv i na našim prostorima to je bilo 11 godina pre nego ću se ja roditi. Da li je otac vodio majku u bioskop da gledaju taj film u svojim pohodima ka sedmoj umetnosti?! Otac je bio fanatični filmofil i gledao je stotine i stotine filmova.
Ili je majka jednostavno prihvatila modu i sleng tog vremena i starijih sinova (koji su sigurno znali za njega jer su već bili na pragu adolescencije)i samim tim smatrala da Stivriz treba da mi bude uzor i inspiracija i najmlađem detetu, iako je pogrešno izgovarala njegovo ime i čak sumnjam da je uopšte i znala o kome se radi. Mislim da je i za nju to bio neki epski junak poput Marka Kraljevića.
Jer, prisećam se, vreme mog odrastanja bilo je vezano za vrednosti poput snage i hrabrosti. Gore pomenuta baba mi je zaista redovno čitala junačke narodne pesme i izvode iz Baraninovih knjiga. Dečije svađe, naivne tuče, merenje snage i hrabrosti čudnim testovima, upoređivanje bicepsa i tricepsa, sve je to bio deo folklora našeg (i mog) odrastanja.
Telo pa um a pre svega osećaj za pravdu!
Mentalitet našeg odrastanja i sazrevanja pretpostavljao je snagu i hrabrost ispred ostalih vrednosnih kategorija.
Tanatos ispred erosa!
Bili smo uglavnom ambivalentni ali smo maštali za alfa statusom u čoporu.
Živeli smo na podneblju večne borbe za opstankom!
Probleme u odrastanju i borbi za svoje mesto pod nebom nismo rešavali kod psihologa (ili, ne daj bože, kod psihološkinja) već sami ili uz pomoć braće.
Nismo išli u teretane već na njivu, livadu i u šumu. Radili smo za porodicu (koja nam je bila svetinja iznad svih ostalih) i doprinosili njenom napretku a ujedno i jačali smo svoje mišiće kopanjem, sakupljanjem sena ili sečom drva. Sportom smo se bavili ali u slobodnom vremenu!
Zato nije ni čudo što su roditelji želeli da im deca budu kao Stivriz. Porodica je bila jaka koliko je to bio njen najslabiji član.
Mogu samo da zamislim kolika je bila njegova popularnost kada se njegovo ime primilo u narodu kao sinonim i metafora za snagu i veličinu, za božansku nepobedivost, i kada je postalo deo narodnog govora i folklora. Bio je superheroj u vremenu i podneblju koje nije znalo šta su to superheroji ali je imalo svoje narodne junake.
Eto, tako me je jedan slučajno (?!) prisluškivani razgovor nepoznatih ljudi u kafani vratio u detinjstvo i oživeo mi uspomenu na davno zaboravljenog idola, u vreme kada sam mislio da nema jačeg bića na svetu od nekog imaginarnog diva po imenu Stivriz. On je za mene bio oličenje snage i hrabrosti, mitsko biće, narodni heroj poput Marka Kraljevića, Herkules, Sandokan, Tarzan, Spartak. Sve je bio samo nije bio čovek, a kamoli glumac! Nisam ni znao za to jer da sam tada znao da je on samo neki bodibilder iz Amerike on meni ne bi značio to što je značio.
Bio je naš idol i uzor, smatrali smo da samo uz pomoć takve snage možemo preživeti nedaće burnog i krvavog podneblja. On za nas nije bio Stiv Rivs! Bio je Stivriz! Nama nije bio potreban glumac već Arhanđel pobede i opstanka!
Trebalo je da proživim još nekoliko godina, da se zamomčim i smanjim maštanje pa da shvatim da Deda Mraz ne postoji i da je Stivriz u stvari Stiv Rivs. Onda je Brus Li pobedio Čaka Norisa Na zmajevom putu! Posle je stigao sirovi Švarceneger kojega su gledale generacije koje sam sve manje razumeo. Nisam više bio dete. Postao sam čovek koji ima svoje dete.
Ako sam u nekom periodu svoga života sve manje razumeo generacije koje su dolazile posle mene, danas, posle mnogo godina, o sadašnjim generacijama i njihovom sistemu vrednosti ništa ne znam i ne razumem ih ni jotu. To su ovi čiji su idoli derpe-i sa takmičenja za Pesmu Evrovizije, otuđene osobe što mašu buketićima (kitama) cveća umesto pesnicama. Ovo je vreme kada bodibildere ne gledaju žene već muškarci sa potpuno drugačijim motivima od naših, ondašnjih.
Kratko rečeno, mi smo hteli da budemo mačo a ovi bi da budu pičo!
Nama su mišići trebali da budemo alfa mužjaci i osvojimo pravo na ženku a danas, čini se, mišići su samo ukras oko šupka!
Za kraj ove priče, koja će verovatno biti zabranjena po mrežama, neću ništa zaključiti, niti ću poentirati. Postaviću jednu moju pesmu, koja je napisana pre petnaestak godina, iz zbirke Ljudi moji – Pesme o palanačkim likovima, a koja odslikava sistem vrednosti i mentalitet vremena o kojem govorim:
BOLE ZVANI TARZAN
DIZ'O JE TEGOVE VAZDAN
BIO JE JAK MOMAK
I IM'O RAVAN STOMAK
PO NjEMU JAČEG NIJE BILO
FATMIR CIGANIN ŠTO GA
NA IGRALIŠTU IZMLATI
TO NIJE MOG'O DA S'VATI
DUGO JE BOLE ZVANI TARZAN
MOLIO BABU DA MU DADNE
DA NE MORA DA IH MAZNE
DVE KONZERVE OD PO PET KILA
PRAZNE
OSTALE JOŠ OD KO ZNA KAD
I OD KO ZNA ČEGA
A BABA JE IMALA DRUGE PLANOVE
ZA TE KONZERVE I JEDVA POPUSTI
KAD NAJZAD KONZERVE IZMOLI
STRIC NE ŠĆAŠE DA DOZVOLI
ZA GVOZDENU ĆUSKIJU IZ ŠUPE
KOJA MU JE SLUŽILA ZA NIŠTA
I SA KOJOM NIJE IMAO
NIKAKIH PLANOVA
AL' BEŠE ŠKRTAC
TE BOLE ZVANI TARZAN
BEŠE PRINUĐEN DA JU ZDIPI
JEDNOM KAD STRIC BEŠE PRIPIT
ŠTO OVAJ I NE PRIMETI
U PRVO VREME
NA CEMENT JE ČEK'O
DO VREMENA KAD SU
ZIDALI KLOZET POLjSKI
I TU SE POTRUDIO SVOJSKI
SREĆOM TO BEŠE U SKORIJE VREME
JER DEDA SPORAD SEBE
NE 'TEDE U NOVOME KUPATILU
NI ZA GLAVU ŽIVU
TE JE STALNO IŠ'O U OBLIŽNjU NjIVU
ŠTO UKUĆANIMA NE BEŠE PRAVO
I TAKO BOLE ZVANI TARZAN
NAPRAVI TEG
I POČE DA POSTAJE JAK
KO NORISČAK
IMAO JE TARZAN BOLE
I DžAK PUN PESKA
ŠTO ISTO OSTA OD KLOZETA
OKAČEN NA DUD IZA KUĆE
PA JE TU DIZAO TEG
I UDARAO PESNICAMA PO VREĆI
KOJA NE UZVRAĆA UDARAC
KAKO JEDNOM REČE BRUSLI
DEDA MU JE GOVORIO
„IDI U NjIVU
PA SE ONDAK TAMO ZNOJ
'BEM TE BLESAVOG“
AL' BOLETU TO
NIJE PUNILO OKO
TARZAN NIJE MARIO ZA TEHNIKU
IŠ'O JE NA ČISTU SNAGU
I DA VIDIŠ VREMENOM
MIŠICE BOLETOVE POSTADOŠE TVRDE
I VEĆE
DAL' ZBOG TEGA IL' ZBOG VREĆE
I NEKO MU REČE
„JAK SI K'O TARZAN“
DžONIVAJSMILER
OTAD BEŠE NA GLASU KO NAJAČI
I NIKO NE 'TEDE DA SE JUNAČI
TE PROVERAVA
ISTINITOS' ILI LAŽNOS'
JAKOSTI NjEGOVE
PA BOLE ZVANI TARZAN
POSTADE VAŽAN U KRAJU
ZAHVALjUJUĆ' ROVITOM JAJU
KOJE JE PIO NAŠTINU
KO ROKIBALBOA U FILMU
IZGLEDA DA TAJ NESRETNI
FATMIR CIGANIN
RAMADANA KOTLOKRPARA SIN
NIJE ČUO DA JE BOLE NAJJAČI
ČARNUŠE SE NA IGRALIŠTU
OKO LOPTE
I FATMIR PREBI BOLETA
KO VOLA KAD U KUPUS ZATEKNU
SVI SU ĆUTALI
I BOLE ZVANI TARZAN
I FATMIR ZVANI MANDOV
SMENA SE IZVRŠI TIJO
AL' SVI SU ZNALI
BEZ DA SE PITA
BOLE VIŠE NIJE BIO TARZAN
BOLE JE POST'O ĆITA
KAD SUTRADAN BEŠE U STANjU
BOLE ODE IZA KUĆE
ZATEČE DEDU NA PANjU
IZAŠ'O IZ KLOZETA BEŠE
UPRAVO ZAVIO DUVAN
I KRESIVOM KREŠE
„DELA
BACI TA GOVNA
DOKLEN TE I CIGANI BIJU
'BEM TE BLESAVOG“
DEDA MU REČE
BOLE ZVANI TARZAN
NASTAVI DA BIJE U DžAK
MADA JE JOŠ U TOKU NOĆI
NEPROSPAVANE JAŠTA
S'VATIO DA NIJE
SVE U SNAZI
DA JE NEŠTO I U SRCU
TE DA NIJE ISTO IZAĆI
VREĆI IL' FATMIRU NA CRTU


