staraknjigaAntikvarnica koju knjige vole

4 min čitanja646 pregleda

Pejdžer na vratima Studenjaka!

Podelite:
Pejdžer na vratima Studenjaka!

U Studentskom gradu, davno, pre pola veka, na vratima (na ragastovu), lepila se kartonska kutijica (najčešće od cigareta) čija je namena bila da se u nju ostavi kratka poruka onome koga ste tražili a niste ga našli u sobi, to jest, poljubili ste vrata, da se narodski izrazim.

Tada, u to vreme, mobilnih telefona nije bilo ni u najavi (u to vreme se i fiksni telefon smatrao luksuzom i ko ga je imao u svojoj kući a bio je student išao je iz Studenjaka u poštu, u Pohorskoj ulici, i odatle zvao roditelje tražeći da mu pošalju novac, jer, ruku na srce, zbog toga se najčešće i zvalo), i, pošto nije bilo današnje tehnologije, ostaviti nekom poruku moglo se samo pismeno ili usmeno (po glasniku koje, kako se i zna, nipošto ne treba ubijati).

Dakle, kad kreneš nekome u posetu ili poslom (bilo u samom Studenjaku, iz bloka u blok, bilo iz drugog studentskog doma ili dela grada) morao si biti spreman da nećeš u sobi zateći onoga koga tražiš, to jest, išao si na sopstven rizik i na slepo (ukoliko već nije bilo ugovoreno viđenje). Velika je verovatnoća bila da ćeš naleteti na zaključana vrata. Zato je i postojala ta kutijica koja je glumila poštansko sanduče (bila je neka vrsta hardvera za mesindžerski softver): da na papiriću napišeš poruku i istaviš je u kutiju:

„Tražio sam te u 11:00. Vidimo se sledeće srede. Okinuo sam Statistiku. Pozdravio te Zoran, bio je juče kod mene, otišao je kući za praznik“.

Ili:

„Svraćao sam. Budi sutra u sobi oko četiri, trebaš mi hitno“. (Kad ti neko treba "hitno" onda su pare u pitanju).

Ili:

„Nikad nisi u sobi, pička ti materina, a treba mi ona moja skripta“.

Nekada je ta ista kutijica ili nalepljeni papir na samim vratima služio i za obaveštenje onome ko će te tražiti:

„U menzi sam, vraćam se za pola sata“.

Ređe:

„U blokovskoj sam čitaonici, dođi ovamo kad stigneš“.

Na vratima, pak, od čitaonice u Drugom bloku video sam grafit napisan markerom:

„Kako da učim punih jaja i praznog stomaka?!“.

Elem, to je bio dovoljan putokaz za onoga ko te traži.

Kada je neko od cimera u sobi, naravno, sve je jednostavnije: oni će dati potrebne informacije o tome gde je taj što ga tražiš i kad će se vratiti, primiće i preneti poruku, ponudiće ti da uđeš i sačekaš. Ako si rođak iz provincije: nahraniće te u menzi u međuvremenu.

Posle određenog vremena, zajednički provedenog u istoj sobi, cimeri već sve znaju jedni o drugima pa i rodbinu, prijatelje, neprijatelje, poverioce, dužnike, devojke, momke, i to dodatno olakšava stvari.

Neretko se u toj kutijici ostavljao i ključ od sobe, da taj što te traži uđe i sačeka, ili ti ostavi pare, ili uzme pare (ili i da ilegalac bez ključa može da uđe). U to vreme, krađe u Studenjaku su bile retkost (osim kad smo krali ajvar, kajmak, turšiju i suvo meso, skidajući kese sa prozora partera, nije bilo frižidera pa se zimi tako hrana držala na hladnome, ali i to smo radili kad se zapijemo a nemamo meze). Mada, ruku na srce, kad su u pitanju krađe, u tim sobama i nije bilo nečeg vrednog za ukrasti.

Neko vreme sam boravio u jednoj sobi koju nikada nismo zaključavali, čak ni kada smo odlazili iz nje na više dana, i nikada nam ništa nije ukradeno, sem što bi nam se neko uvalio da prespava: nepozvan. Štaviše, baš suprotno, nalazili bi višak stvari: torbe nepoznatog porekla koje su ostavljali oni tek pristigli iz rodnog kraja ili oni koji bi bili izbačeni iz soba u kojima su do tada boravili pa nisu znali kuda bi sa stvarima.

Lično, ja sam znao za jednu kutiju, na jednom ragastovu, jedne sobe u ženskom krilu, gde ću uvek pronaći žeton za menzu ili kupatilo. Pošto sam retko imao novca (čim bi se dokopao para odmah bi sve potrošio ili razdelio, ili vraćao dugove) neretko sam u toj kutijici pored žetona nalazio i bonove za menzu ili viršle na crvenom kiosku. Bila je to dobra i mila devojka, zaljubljena u mene. Ja sam bio zaljubljen u drugu (koja mi je ostavljala: ništa!) a ta druga je bila zaljubljena u trećeg, nekog bilmeza sa medicine koji je već imao verenicu. Tako to ide.

Bila je suviše dobra i fina, ta devojka koja mi je ostavljala žeton i bonove, inače je trebala, tada, po istočki da mi kaže:

„Ja da te hranim a drugi da te jebe, to ne ide“.

Ili, makar, da ostavi ceduljče sa navedenom sadržinom u kutijici na vratima, umesto žetona i bonova.

Podelite tekst:

Nastavite sa čitanjem

Svi tekstovi