staraknjigaAntikvarnica koju knjige vole

10 min čitanja1346 pregleda

KUVARICE

Podelite:
KUVARICE

Nismo u potonjem beskonačnom vremenu srpske tranzicije dobro prošli u životu jer smo bili generacija vaspitavana da ključ od kuće može slobodno da se drži ispod vaze sa cvećem ili otirača pred vratima. Ali to što nismo dobro prošli ne znači da smo loše vaspitavani. Onda su, naglo i na prepad, došla druga vremena i mi smo postali gubitnici tranzicije. Hoću da kažem: novo vreme ne valja ništa. Čim ne valja totalno, onda ni običaji koje to novo vreme nosi nisu dobri. Žene prestaju da kuvaju!

Ali nisam hteo samo o tome. Nije sve bilo crno a ni belo - nikada. Nekad smo bili mladi, postojao je neki red, bilo je lepo. To što se kasnije događalo dokaz je samo da smo mi bili na dobrom putu čim se nismo snašli na lošem.

Hoću koju da prozborim o kuvaricama. Onim vezenim kuvaricama što su ih naše majke, bake, tetke i strine kačile u kuhinji, kao što mi danas kačimo slike i statuse na društvenim mrežama, želeći da na taj način prenesu svoj stav i poruku.

Ne poštujemo više naše domaćice: majke, supruge, tetke, babe, ljubavnice. Mi ih ne poštujemo a one nas sve manje vole. Ili je suprotno?! Nije važno to sad. Sukob je nastao kada su domišljani počeli da javno, i sve bezobzirnije, propagiraju kako su muško i žensko isto, kako nema razlike, da polovi ne postoje (ili ih ima mnogo više od dva), pa samim tim više nije važno ko je sa kime u vezi, ko je gori a ko doli, ko kosi a ko vodi nosi, ko lovi a ko kuva ulovljeno. Ko kuva ulovljeno? Da se razumemo odmah, i na startu, nije problem u delanju već u razmišljanju. U glavi je problem koji nema veze s tim ko će kome pomoći ili odmoći. U glavi je problem, uostalom, kao i većina svih ostalih ljudskih problema.

Ljubav izlazi iz nas na mnogo načina. Kod muškaraca na usta ulazi. Kod žena?....sad nije važno i nije tema.

Pripadam generaciji koja je pripadala očevima koji su se brijali svakoga jutra obavezno udarajući kontru i koji su govorili učiteljima: „Udri ga ti u školu – a ja ću kod kuće“. Tukli smo se na ferku, nekad i zbog devojaka, branili sestre i devojke od napasnika, krili se od svojih profesora u kafani a naše majke su iznad šporeta držale zakačene vezene kuvarice. Nasleđivale su ih od svojih majki i baka, ili su ih same vezle. Najčešće su ih donosile sa spremom, uz miraz (to bi najčešće bio jedini miraz uz takozvanu spremu).

Mudra žena mora znati

muža voleti i kuvati

ili:

Koja žena muža čuva

njemu dobar ručak kuva

Poruka je bila više nego jasna! Ona je ujedno određivala odnose i pravila, ono što je sveto i nedodirljivo u braku: da se zna ko je domaćin a ko domaćica. Postavlja se pitanje današnjim generacijama: ako žena voli muža, pa još ima i decu, zbog čega joj je teško da sprema hranu i da to čini sa puno ljubavi?! (Feminizam, to je služiti korporacijama, bankama, šefovima, biti rob narativa, i kao jesi "slobodna", ali, ako skuvaš ručak mužu i detetu onda si "neslobodna" i "ugnjetena"). Ne kažem da su sve takve ali je trend više nego očigledan. Naše su majke i bake bile neprikosnovene i beskompromisne. Nijedna od njih nije dozvoljavala da joj se neko drugi brčka po kuhinji, da se meša u spremanje hrane, da pere njihovo posuđe. One pogotovu nisu imale poverenja u ovo poslednje. Kad bi ko-god vratio tanjir u kome je baba poslala uštipke komšijama, ma koliko izgledao čist, ona bi ga opet prala. Imala je poverenja samo u ono što prođe kroz njene ruke. I mi ostali smo imali poverenje u nju.

U kujni mužu mesta nema

gde mu žena ručak sprema

ili:

Kad u kujni vlada red

žena slatka kao med

Naše je bilo samo da jedemo. I, da spremimo potrepštine: da sušnica bude puna mesa, da drva budu složena, računi plaćeni, ambari krcati. Ali, dobra domaćica je znala da spremi ručak i kad nema ništa, bez ičega, a da bude bolji od kraljevske gozbe.

Kuvarica dobro kuva

ali opet novac čuva

Ukoliko, pak, muškarac nije dobar domaćin onda bi ga čekala sledeća kuvarica na zidu:

Zašto gledaš ti u lonac

kad mi nisi dao novac

Mada su one i same sebe opominjale sa porukama tipa:

Kuvarice manje zbori

da ti ručak ne zagori

Naravno, gde je ljubavi i hrane, tu je erotike i strasti. Prava žena je ona koja se više obraduje kad je muž u prolazu šljapne po dupetu nego da joj kupi buket cveća. Zna se šta najbolje dođe posle jela i kratkog odmora a pre cigarete. Odmor traje dok žena opere sudove a muž prelista novine. Ipak, postojale su i kuvarice kojima je bio cilj da blago erotski podsete muža na njegove obaveze:

Gosti naši mogu svakog časa doći

Zato me poljubi pa ću ti pomoći

ili:

Ručak skuvan sve u šali

al' će mužić da ga hvali

ili:

Mani se šale čoveče

izgoreće ručak šaliću se doveče

ili:

Dobar ručak mužu daj

u kući će biti raj

ili:

Mudra žena mora znati

muža ljubiti i kuvati

Kada domaćica prevaziđe samu sebe u kuhinji, pa sve to još i dobro začini posle... zna se gde.... Onda sledi opuštanje i nagrada:

Sada imam lepe dane

muž mi kuva kafu

a ja čitam romane

Postoje teorije, a, i praksa potvrđuje da je ručak onoliko dobar koliko je kuvarica mešala dupetom.

Danas je sve drugačije, tako i treba da bude, drugo je vreme, drugi običaji, stigli neki novi klinci (koji ne čitaju romane). Ali, to je vreme pomalo nakaradno pa nije ni čudo što je sve više devijacija u svakom pogledu. Nije čudo što je sve više pedera i lezbejki, na primer. Kad već nema više razlike, kad muškarci moraju da rade sve ženske poslove (i: suprotno) a što onda na kraju i da ne seksualno opšte među sobom?! Nažalost, novo vreme i odnosi koji se propagiraju nisu doneli ništa dobro. Nije više lepo ni za stolom, ni u krevetu. Ne dolaze nam više gosti, a, i kada dođu ne radujemo im se no smo ljuti što moramo da ih dočekujemo i nervozni što moramo da im spremamo i da se trošimo. A kuvarice se više ne vezu i ne meću u kuhinji iznad šporeta već, kao što rekoh, stoje na ekranu računara ili kao profilna slika na fejsbuku:

Od šporeta kompjuter joj slađi

šta u njemu domaćica traži?

Zato se slabije i družim sa mlađim generacijama iako su mi neki od njih dragi. Ne možeš sa njima ko čovek da sediš i mezetiš jer se svi nešto vrte oko stola, donose, odnose. Svi!! – osim domaćice. Najviše šonjasti muževi a većina ih je takvih. U Americi sam prestao da zovem goste, prvo, jer oni mene nisu zvali kod njih, a drugo, čim sednu, a odmah se bace na jelo bez sedeljke i rakijice, posle nose sami tanjir u kuhinju, preperu ga pa ga uredno slože u mašinu za pranje suđa. A onda ćaskaju u kuhinji o tome koja je najbolja hrana za bebe, koji puder koriste kad okupaju dete ili koliko puta presvlače upišanog bebušana.

Naravno, ima strogo muških kulinarskih zahvata u koje se žene ne mešaju: roštilj, ražanj, kotlić. Malo li je?! Zovemo li mi njih uz rakijski kazan kad u žar bacimo kokošku?! Ne!!! Eto ravnopravnosti. Teramo li ih da tope mast i odvajaju čvarke koji cvrče?! Mešaju li one smešu za kobasice?! Služe li one gostima piće? Najzad, za kiseli kupus smo neprikosnoveni i niko bolje od muškaraca ne čisti papriku za zimnicu!!!

Teško je sa ovom novom filozofijom poimanja polnosti i tu nastaju problemi. U gej braku, na primer, ko je domaćin a ko domaćica?! Ko treba da meša dupetom dok kuva ručak?! Ili, u lezbejskoj vezi, ko treba da počasti u krevetu domaćicu za dobar ručak kad su dva domaćina ili dve domaćice? Držim da oni to znaju u krevetu ali treba da znaju i u kuhinji, samim tim i u kući.

Pripadam generacijama koje su uz pivo jele slatke napolitanke, nosile brigadirke i patike šangajke. Pripadam generaciji koju su roditelji slali u goste i na slavlja tek kad ih dobro najedu kod kuće: da se ne brukaju i ne jedu mnogo po tuđim kućama. Pripadam generacijama i vremenu gde deca nisu smela za sto sa starijima. Deci se davalo da jedu u kujni, još češće u ruke, pa napolje. Onda bi čekali da gosti odu pa bi ovale sa stola pustošili dok se roditelji pozdravljaju sa gostima. Prazni tanjiri su bili najveća nagrada našim majkama, koje bi se smeškale i pevušile dok bi uvodile red u svojoj kuhinji a otac pripit svaki čas vikao na nas: „Tiše malo, da čujem vesti!“ - pa bi zahrkao posle dva minuta.

Pripadam generaciji u kojoj veći deo ženske populacije nije zavirivao u naše novčanike već u naše duše. Mi smo ih voleli, pokušavali i mi njima da virnemo u dušu (i u dekolte, najčešće bezuspešno, ništa pre braka) a kada bi ih doveli da nam budu žene i majke naše dece, onda smo im virili u lonce i šerpe. Mi smo se njima udvarali u stilu Dušanovog Plavog žaketa:

Dobar veče, Cveto,

S dopuštenjem malo bih prošeto

I:

Taman sve to – kad zalaja pseto!

Ja joj rekoh: „Drž' se mene Cveto!“

I držali se poruke koja ovde nije izrečena ali koja se podrazumevala: da ženu treba poštovati kao ženu a ne projektovati je kao nešto što bi trebalo da bude ravnopravnost a u stvari je prkošenje prirodi, nešto kao genetski inženjering. Moraju postojati muško-ženske igre i pravila jer samo tako sve to ima draž. Pa i kod životinja se zna ko je mužjak a ko ženka, zna se kako se udvaraju, pare, jedu i žive. Ako je sve to prirodno, kako nas ubeđuju, pa zašto onda među životinjama nema homoseksualnih veza?! Ako, hipotetički, svi postanemo gejevi, ko će onda produžiti vrstu? Najzad, pripadam generaciji u kojoj su žene vladale kuhinjom a samim tim i celom kućom, i ako ponekad, i na prvi pogled, to nije tako izgledalo. Kada žene vladaju kuhinjom one vladaju i svetom.

Pripadam generaciji čiji je ideal žene bio: dama na ulici, domaćica u kuhinji i "ono" u krevetu (sramotno je).

U filmu Bilo jednom u Americi, dečak na stepenicama čeka radodajku, sa kolačem u ruci. Tim kolačem treba da plati „radnju“. Gleda kolač sa čežnjom, sa podeljenim osećanjima, ne zna da li više želi svoj prvi seks ili da u slast pojede kolač kojega je željan. I jedno, i drugo, su mu san nedosanjani. I za jednim i za drugim čezne. Polako popušta, skida prstom šlag, doteruje kolač, držeći da je i dalje kompletan, da se neće primetiti i da će dobiti satisfakciju za njega. A onda pojede i višnju, ostaje samo kostur od kolača, nije to više to. On se razmišlja, za ono što je ostalo od kolača, nema seksa, možda eventualno samo ručna obrada, a to, razmišlja on, MOŽE I SAM. Pa u slast pojede ceo kolač. Pouka ove priče je da su seks i hrana nerazdvojivi ali i da se, kad se odvoje, onda ćeš nešto morati SAM. Na tebi je izbor. Moraš se boriti da bude oba i zajedno sa nekim.

E, pa jedan deo današnjih „domaćica“ neće da kuva svojim muževima, pa zato oni sve više stvari MOGU I RADE SAMI. Onda i one RADE SAME. Zato smo sve više kao ljudi: SAMI.

Podelite tekst:

Nastavite sa čitanjem

Svi tekstovi